Sibirski samoyedi

Karakteristike

Želim ovdje prenijeti uz moja saznanja i od saznanja drugih uzgajivača i dostupne literature uglavnom na engleskom jeziku, svima onima koji se zanimaju za samojede ...
Posebno bih istaknuo pomoć prvog i jedinog do sada objavljenog opširnijeg i kvalitetnog priloga u hrvatskom tisku, dio iskustva obitelji Mlačak, višegodišnjih izuzetno uspješnih uzgajivača i zaljubljenika u ovu prekrasnu pasminu.

Samojedi su predivni psi vesela, osmjehom ukrašena izgleda. Već na prvi pogled u licu im se zrcali vedra i vesela pseća duša. Nježni, mazni, privrženi, ali savršeno samostalni. Vrlo su skromni psi u stanju prilagoditi se svim uvjetima života na planeti, uz samo jedan uvjet s njihove strane - da budu voljeni.
Pravi samojed međutim ne može nikad biti savršeno poslušan pas, jer iako jako lako i brzo uči, iako mu je posebno zadovoljstvo raditi zajedno s vlasnikom, također će rado samo ako mu se pruži prilika i "samostalno odlučivati". Upravo kod samojeda nalazimo nešto što se inače ne nalazi, a to je samosvojna vrsta dominacije - dominantnost višeg tipa.
Samoyedi nisu svoje pse držali samo kao zaprežne pse, dapače, služili su oni njima kao lovni, ali i kao čuvarski, odnosno pastirski psi čuvajući stada sobova. Sobovina je inače bila glavna hrana i ljudima i psima. Psi su živjeli kao sastavni dio ljudsko-psećeg čopora u plemenskoj zajednici sa svojim ljudima. Uz čuvanje, lov i vuču služili su im i kao dodatni izvor topline grijući djecu Samoyeda u dugim zimskim noćima. Za razliku od drugih pasmina vučnih pasa (huskija, malamuta ...) koji su noći provodili isključivo van ljudskih nastambi, samojedi su provodili noći u šatorima. Bio je to značajan pomak na hijerarhijskoj ljestvici ljudsko-psećeg čopora.
Vjeruje se da je upravo stalni boravak uz ljude i tijekom noći razlogom razvitku neagresivne dominantnosti – čak i ponajbolji radni psi koji bi pokazali crtu agresivne dominacije – ugrizavši čovjeka ili dijete, pokušavajući time sebi izboriti položaj vođe ljudsko-psećeg čopora – bivali su trenutno usmrćeni. Ostajali su za daljnji uzgoj samo psi kojima je agresija bila posve strana.
Njihova funkcija čuvara bila je ipak rezervirana za čuvanje sobova, bili su pastiri i goniči stada. U širokim nenaseljenim prostranstvima na kojima su obitavali Samoyedi svaki je rijetki gost bio dobrodošao, pa i neznanac. Od pasa se očekivalo da tek zvonkim lavežom najave pridošlice. Ovakve stroge «uzgojne kriterije» nije zadovoljavao velik broj pasa, ali tijekom godina psi Samoyeda postali su ono što su i danas – samouvjereni, dominantni psi, ali bez i najmanjeg znaka agresivnosti prema ljudima ili psima.

Karakter samojeda je mogli bismo reći jedinstven u psećem svijetu. Gotovo je posve neshvatljivo kako je moguće stvoriti psa u kojem su na tako nevjerojatno dobar način spojeni gotovo sasvim suprotni oblici ponašanja: društvenost i otvorenost prema svemu što ga okružuje, uz izrazitu nježnost i potrebu za ljubavlju i maženjem s jedne strane sa željom za dominiranjem i nepokoreni duh s druge strane.
Svaki vlasnik samojeda može to vidjeti na svom psu: pas koji se cijelim bićem veseli s "osmjehom" na licu, a istovremeno se odupire svakom obliku prisilnog učenja, ako to njemu u određenom trenutku nije zanimljivo.
Ovaj pas neće nikad zamjeriti svojem vlasniku pokušaj da ga se posjedne ili polegne, on se pak samo usprotivi i najvjerojatnije će i dalje ostati stajati. Na prisilu reagira krajnjim otporom. Gotovo nadnaravnom snagom ostaje uporan u svojem prvotnom ponašanju. Iskonska želja za dominacijom i kretanje ispred svih razlogom je da vlasnici ovih pasa vremenom jako dobro razviju svoje mišiće.
Bitka za dokazivanje tko je tko u čoporu sa samojedom mora se izboriti u štenećem uzrastu, inače, propusti li se to vrijeme, vlasnik je unaprijed osuđen na potčinjeni položaj.
Batine i strog odgoj definitivno nisu iz raja izišli, kad je riječ o odgoju samojeda. Jedini način kako možete zaslužiti povjerenje i poštivanje svojeg samojeda je da budete u svemu bolji i ispred njega i samo na taj način ćete zaslužiti da vas vaš pas poštuje kao vođu čopora.
Imate li mužjaka, koji su pak znatno snažnije volje od ženki i posebno izrazitije težnje za dominacijom, na žalost ova vrsta nadmetanja zna ponekad biti vrlo naporna.
Samojed definitivno iz svega pobrojanog nije pas za svakoga, a mužjaci posebno nisu pogodni za početnike. Njih se preporuča samo ljudima koji imaju čvrstu volju baviti se svojim psom, kao i onima koji se na prvi znak neposluha od strane psa neće naći preplavljeni paničnim strahom, već će znati izići na kraj s nepokorenim duhom samojeda.
Preporučuje ih se u šetnje voditi isključivo na dugoj uzici, jer uslijed snažnog lovnog nagona i sklonosti lutanju to je pas kojeg se lako može u šetnji izgubiti. Preporuka vlasnicima je da se za samojeda ima vrt, ali napomena da ne zaborave da vrt nije zamjena za toliko im potrebne šetnje. Ipak su samojedi vučni psi.
U njihovim genima spavaju stotine tisuća pretrčanih kilometara njihovih predaka! Jeste li se spremni suočiti s tom težnjom svojeg psa?
Savjestan vlasnik mora naći neku zabavu svojem psu, kroz koju će se on moći isprazniti. Pravilno radno opterećen samojed je sretan samojed, i obrnuto samojed koji se dosađuje ravno je elementarnoj nepogodi.
Jako dobro im leži agillity, u kojem se njihova istrajnost i prilična brzina mogu pokazati u punom sjaju. Dobri su i kao psi spasioci unesrećenih iz lavina. Nije pogodan kao pas za čuvanje imovine, jer nema potrebnu oštrinu, ali će zvonkim lavežom najaviti svakog pridošlicu - samojed je od onih pasa koji rado i često laje.

Građa tijela i funkcija:
Kad se priča o građi tijela samojeda nije moguće ne spomenuti dvije najbliže pasmine po funkciji i građi tijela: huskije i aljaške malamute. Obje ova pasmine kao i samojedi su vučni psi iz polarnih prostora. Funkcija im je dakle vrlo slična, gotovo istovjetna, no različiti su bili uvjeti u kojima su ove pasmine stvarane i od tuda njihove razlike: huskiji su najnježnijeg kostura i prema tome najlaganije građe, dok su aljaški malamuti najsnažnije građe i najkrupnjeg kostura. Samojed je negdje između njih, ali važno je istaknuti da kostur samojeda nikad ne smije biti premasivan, tako da pas odaje grubost i djeluje nepokretan, ali isto tako niti tako lagan da djeluje krhko.
Ali otkud ove razlike pitat ćete se – zapravo opet se moramo vratiti na priču o funkciji. Funkcija psa uvjetuje njegovu građu. Iako vučni pas kao i husky i malamut, samojed je stoljećima kod Neneca korišten i kao okretan lovni pas, pastirski pas čuvar stada sobova ili pas za pratnju. Stoga njegova građa nikako nije građa suhog mišićavog trkača poput ove dvojice, zato najčešće niti u trkama saonica samojedi nisu psi za prvu postavu, oni jesu izdržljivi, vjerojatno i najizdržljiviji od ostalih, ali nisu najbrži.
Forma tijela samojeda nije u kvadratu, on izlazi iz kvadrata, što znači da je duljina tijela od prsne do sjedne kosti dulja od visine psa u grebenu koja iznosi prosječno 57 cm, od 54 do 60 cm za mužjake i 53 cm u prosjeku za ženke (od 50 do 56 cm). Zasluga za ovakvu formu je u funkciji kasača.
Kretanje mora biti slobodno i snažno, širokog koraka i dobrog potiska. Samojed je radni pas i kao takav mora imati prvoklasno kretanje, obilježeno snažnim pokretima stražnjih nogu povezanih na harmoničan način s izdašnim iskorakom prednjih nogu. Korak je to koji je užitak promatrati.
Glava samojeda je jedinstvena, osnovno obilježje samojeda kao pasmine i izdvaja ga od svih drugih pasmina. Nasmješeni izraz na veselom licu, mesnate, nevelike, čvrsto postrance po vrhu glave nasađene uške, zaobljena usta, tamne oči i usne stvaraju lik psa prepoznatljivog širom svijeta. Nasmijanog psa vesele naravi.
Dlaka svima trima pasminama je prilagođena uvjetima polarne klime, dvostruka sastavljena od guste vunaste podlake koja čuva toplinu tijela i jake čvrste vanjske dlake kojoj je zadaća odbijati snijeg i led s krzna psa. No dlaka samojeda je najdulja i jedina bez ikakvog psećeg mirisa.
Građa prsnog koša svih triju pasmina je slična – srce je smješteno u srcolikom prsnom košu, dubokom do lakta, samojed nikako ne smije imati 'bačvasti' grudni koš ili uski, spljošteni poput setera ....
Vrlo pokretne uške odaju raspoloženje ovog psa: uspravne su kad su živahni, usmjerene i pozorne pažnje, priljubljene u trčanju, radu, spavanju ili kad naprave nešto što ne bi smjeli, pa od vlasnika dobiju ukor.
Oči samojeda tamno smeđe boje ne smiju djelovati okrugle, oblika su jednakostraničnog trokuta i lagano ukoso usađene. Ovaj oblik im daje forma očnih kapaka karakteristična za sve pse sa sjevera, a nastale kao način da se zaštiti vid od snježnog sljepila. Za razliku od srodnih pasmina kod samojeda se plavo oko ne tolerira.
Više o samom standardu i komentaru standarda na stranici STANDARD.

Bolesti i mane
Displazija

Iako ne veliki psi, pasminski su izrazito opterećni ovim poremećajem. U populaciji samojeda HD je nažalsot prisutna kod 65% pasa.
Dr. Joan Turkus Sheets (u vlasništvu ima BIS samojeda) napisala je o displaziji:
Postoji značajna prisutnost displazije kuka u samojeda, kao i u ostlaih velikih pasmina. To nas uzgajatelje opominje da zaziremo od ove nasljedne bolesti čija se incidencija može smanjiti selekcijom. Displazija kuka je nasljedna malfomacija (loša oblikovanost) zgloba kuka kod koje su normalni odnosi kugle (vrh bedrene kosti) i čašice (udubljenje u zdjelici u koje ulazi bedrena kost) - poremećeni. Ovo dvoje slabo pristaje i zglob je labav. Kao rezulatat te nestabilnosti zgloba najčešće se razvije degenerativna bolest zgloba - osteoartritis.
Kako već znamo displazije HD može se ustanoviti pouzdano samo rtg. snimanjem. Fizičkim se pregledom teško može ustanoviti osim kod jako zahvaćenih pasa s teškim i najtežim stupnjem displazije. Psi s blažim i blagim stupnjem HD-a mogu se kretati sasvim dobro, posebno u mladosti.
U sve štenadi pri okotu zglob je normalan, do razvitka abnormalnosti dolazi rastom i razvijanjem, uobičajeno rtg. snimanje kod nas vrši se sa 12 mj. starosti, iako se kod nekih HD može razviti i kasnije. U Europi je obavezno snimanje za sve velike pasmine sa navršenih 18 mj. starosti psa. Konačna dijagnoza zdravih ili displastičnih kukova se ne bi smjela postavljati sve do završetka rasta i razvoja kostura, negdje s navršene dvije godine života.
Neke su linije ipak manje zahvaćene displazijom i to kod onih uzgajivača koji su svjesno i savjesno generacijama izbacivali displastične pse iz uzgoja.
Šveđani na Veterinarskom fakultetu vrše opsežna istraživanja i njihovi su rezultati pokazali četverovrsne uzroke dispalziji: nasljedni činitelj, okolina, prehrana i trauma ili ozljeda u ranom uzrastu šteneta.
Štence treba hraniti kvalitetno, ali ne smije im se dozvoliti da se udebljaju i postanu punašni. Mogu se igrati i skakutati u dvorištu, ali u šetnju samo na povodniku. Napornije vježbe, istrčavanja i slično ne prakticirati sve do navršenih 6-7 mj. Preporučuje se čvrsta podloga po kojoj se neće sklizati.

Ukratko
Zahvaljujući brojnim vrlinama, pogotovo jer nije nimalo zagrižljiv, s godinama se pokazao kao odličan kućni pas i u cijelom svijetu uživa samo simpatije.
Prekrasan je izgledom, osobito ponašanjem. Ima samo jednu "manu": kad laje, čini to veselim tonom. Rado se igra s djecom i odraslima.
Samojed je pas vučjeg tipa. Dojmljivom i raskošnom nastupu značajno pridonosi to što je samojed snažan, aktivan, graciozan pas s nevjerojatnom izdržljivošću. Miran je, dostojanstven, poslušan, vjeran i privržen. Dlaka mu ostaje čista i bez pranja.
Za one koje ne odobravaju držanje pasa u stanu samo zato što psi smrde jedan mali podatak - samojedi su psi čija dlaka je gotovo bez mirisa!
Rado uči, osobito ako to činite "razgovorom" i prepoznavanjem što hoće u određenom trenutku, ali je sigurno da vlasnikovo dobročinstvo neće zlorabiti. Kontakti s njim moraju biti lišeni grubosti, njegova mirnoća i dobrota djeluju gotovo terapeutski u današnjem užurbanu vremenu.

Ovi sjeverni psi bili su temelj za nekoliko pasmina koje su se kasnije razvile u Europi. Neki su zadržali pastirski karakter, a drugi su se prilagodili za vuču saonica. Drevno nomadsko pleme centralnog dijela sjevernog Sibira - Samojedi ili Neneci oduvijek su se oslanjali na svoje pse. Ovaj pas nikada nije postao lovac, ali se zato ubrzo prilagodio za vuču, postao čuvar i vjerni suputnik. Samojed nije tipičan pas čuvar, on jednostavno veselo najavi dolazak svakog gosta. Samojedi su bili jedinstveni među eskimskim plemenima po osobnom i radnom kontaktu sa psima. Često su članovi obitelji uzimali pse da s njima spavaju u velikim šatorima od sobove kože (Chooms) pod pokrivačima od topla sobova krzna jer su ih psi dodatno utopljavali. Djeci su dopuštali da se igraju sa štencima, a ako su kuje iz nekog razloga bile nesposobne ili nepodobne za dojenje, žene su osobno hranile i podizale mladunčad. Ta činjenica najbolje pokazuje koliko je pleme Samojeda cijenilo i ustrajno socijaliziralo svoje pse.

Prvi europski istraživači tog područja opisivali su dugodlake bijele, crne i crno-bijele pse. Pustolov Took napisao je 1779. godine da Samojedi "upotrebljavaju svoje pse za vuču saonica .... i da nose odjeću od čupavog psećeg krzna". Trgovci krznom koji su putovali u Sibir radi samurovine doveli su u Englesku prve primjerke te pasmine. Godine 1889. Ernest Kilburn-Scott doveo je kući jednog psa, a on i njegova žena postali su veliki obožavatelji i uzgajivači pasa samojeda.

U svoju prvu polarnu ekspediciju 1890. godine Fridtjof Nansen poveo je bijele i crno-bijele samojede. Kuja imenom "Etah" predvodila je zapregu norveškog istraživača Roalda Amundsena na njegovoj prvoj ekspediciji na Južni pol 1911. godine. Pasmina je rano ustanovljena i u Australiji, ubrzo nakon što je Scott poveo samojede u drugom pokušaju osvajanja Južnog pola.

Samo 12 pasa te pasmine dobilo je priznanje za utemeljenje pasmine samojeda kakve danas imamo. Većinu su doveli istraživači i engleski uzgajivači koji su putovali u te daleke krajeve.

Samojed je pas vučjeg tipa. Dojmljivom i raskošnom nastupu značajno pridonosi to što je samojed snažan, aktivan, graciozan pas s nevjerojatnom izdržljivošću. On je srednje velik pas s bogatim krznenim ogrtačem i karakterističnom grivom. Prvo što se uočava na glavi samojeda jesu njegove tamnosmeđe, tople i vesele oči, crni nos i uši koje su uspravne, trokutaste, zaobljene na vrhovima, relativno male i potpuno prekrivene dlakom. Tipičan rep je bogato odlakan, nošen savijeno prema naprijed preko leđa ili uz bok. Visine su 50-60 cm i težine 23-30 kg.

Crna boja krzna selekcijom je eliminirana, a čista, blistavo bijela danas je gotovo univerzalna. Dopuštene su još i bijela s kremastom i potpuno kremastom bojom, koja se na izložbama baš i ne preferira, ali je važna kod uzgoja zbog pravilne pigmentacije. Vanjska dlaka je gruba i ravna, ne smije biti čupava, svilena ili valovita, a duža je nego u drugih arktičkih pasmina. Unutarnja dlaka tzv. poddlaka je gusta i mekana. Takva struktura dlake daje tom psu maksimalnu zaštitu od vanjskih utjecaja, a zahtijeva minimum brige. Iako bijelo, njegovo krzno uvijek izgleda vrlo čisto, a blato se nakon sušenja jednostavno iščetka. Besprijekorno krzno ima blistav srebrnasti sjaj. Vrlo gusta dvostruka dlaka traži redovito češljanje, posebno u proljeće i ljeti. Mrtva dlaka iz poddlake, ako se ne odstranjuje, može se zamrsiti i izazvati probleme s kožom. Iščešljana dlaka može se sakupljati i kasnije korisno upotrijebiti tako da se isprede u finu vunu.

Za one koje ne odobravaju držanje pasa u stanu samo zato što psi smrde jedan mali podatak - samojedi su psi čija dlaka je gotovo bez mirisa!

Iz davne prošlosti potječe čak i legenda o toj pasmini. Postoji legenda da su Samojedi, pleme koje je nekada naseljavalo centralnu Aziju, živjeli sa svojim psima još i prije nego što su napustili svoju postojbinu. Legenda govori o pustinjskim ljudima koji su prije više od 35000 godina, bježeći od neprijatelja prema sjeveru kroz Mongoliju, došli do ledom okovanog Arktika. Legenda dalje priča o psima krem boje, čije je krzno izblijedjelo na arktičkom suncu kada su jednom zauvijek napustili pustinju, poprimivši srebrni odsjaj teritorija okovanog ledom koji su naselili.

Oni nisu agresivni psi, a to možemo uvelike zahvaliti istoimenom plemenu koje je, zbog zajedničkog suživota, bilo koji oblik agresivnosti prema ljudima ili drugim psima kažnjavalo smrću. Višestoljetnim bliskim i neprekidnim kontaktom čovjeka i psa razvila se pasmina koja je radila ukorak s njim, odmarala se u toplini njegova doma, žestoko se borila uz njega u životnim bitkama, radeći marljivo i ustrajno imala je samo jednu želju - da ugodi čovjeku. Ali samojed nikad nije postao ponizan pas. On je veliki veseljak, koji je zadržao mnoge nonšalantne osobine svojih primitivnih predaka.

Danas su prihvaćeni kao prekrasni i izrazito ljupki psi za društvo. Sa zadovoljstvom prihvaćaju svaki zadatak ili igru s bezbrižnim izrazom lica i uz tipičnu radosnu opuštenost. Smiješak samojeda je zaštitni znak pasmine i njegove vesele osobnosti.

Ako vas na prvi pogled osvoji i odlučite imati takva psa, prvo savjetujem da ipak "popričate" s njim. Ne razumijete? Jedan susret sa samojedom i sigurno ćete shvatiti što sam time htjela reći.